Ukrainian English

Ukrajinski pisac Andrij Ljubka: Rat je anti-ljudski (Bosnia and Hercegovina)

22 лютого 2022
Новини

 

Intervju / Ukrajinski pisac Andrij Ljubka: Rat je anti-ljudski

22. 02. 2022. u 12:05:00Radiosarajevo.ba

 

Andrij Ljubka je mladi ukrajinski pisac koji je vrlo popularan i čitan, nagrađivan također. Knjige su mu prevođene na više svjetskih jezika i prebacile su granice književnosti, jer mu je crnohumorni roman Karbid izvođen u pozorištu a planira se i raditi film prema ovoj knjizi.

Završio je srednju vojnu školu, studij ukrajinske filologije i studij balkanistike u Varšavi. Bavi se i prevođenjem sa bhsc jezikâ, kao i pisanjem za novine. Živi s porodicom u gradu Užgorodu na zapadu Ukrajine. 

Razgovarao: Faruk Šehić, za Radiosarajevo.ba

Pitanja za ovaj razgovor sam napisao danima prije 16. februara koji su SAD označile kao datum napada Rusije na Ukrajinu. Mislio sam da će ruske vojne akcije obesmisliti pitanja u slučaju naglog rasplamsavanja rata i agresije na Ukrajinu. Pitanja su izdržala test nepredvidivih sati i dana. Puzajuća agresija na Ukrajinu nije narasla u napad kataklizmičnih razmjera, što ne znači da se to već sutra neće dogoditi. Odgovore sam, zbog Andrijeve zauzetosti, dobio netom nakon što je Putin potpisao dokument kojim priznaje nezavisnost takozvanih republika Luhanjsk i Donjeck na teritoriji regije Donbas, u suverenoj državi Ukrajini.

Granice kao koža

Faruk Šehić: Kako je biti pisac, prevoditelj, kolumnista u gradu na krajnjem zapadu Ukrajine, u ovim trenucima kada se očekuje napad Rusije na tvoju zemlju?

Andrij Ljubka: Moram priznati da je danas mirnije živjeti na zapadu Ukrajine, jer je od nas do Rusije više od hiljadu kilometara. Ali ako napadnu Harkov ili Odesu - to je napad na cijelu zemlju. Jer država je jedan organizam, njene granice su njena koža, a ako te negdje udare, svi će osjetiti bol. Već dva mjeseca živimo u iščekivanju najgoreg, to je stanje psihičkog terora, kad ne možeš spavati i stalno čitaš vijesti. I u tome su pisci isti ljudi kao i svi ostali. Za rat nisu važni ljudi, već brojke i statistika. Da si muškarac, a ne žena, i da možeš biti pozvan u vojsku.

Faruk Šehić: Možda bolje pitanje: kako se ti osjećaš kao ljudsko biće, kao građanin Ukrajine, postoji li strah od ratne katastrofe u tvome životu, u životu drugih ljudi?

Andrij Ljubka: Nismo u panici, ali postoji velika anksioznost. Svi se na ovaj ili onaj način spremaju za rat. Neko je kupio zalihe hrane, napunio auto da uvijek bude pun rezervoar, neko je promijenio našu ukrajinsku valutu u evro, jer rat znači kolaps privrede. Mnogi ljudi su napravili "rance za alarm" koji se mogu zgrabiti noću ako bombardovanje iznenada počne. Oni koji su u prilici poslali su svoje porodice na zapad zemlje, gdje postoji malo više osjećaja sigurnosti. Ljudi su čak kupovali karte i letjeli u Egipat na dvije sedmice, kada je Bajden najavio datum ofanzive 16. februara.

Činjenica je da nema adekvatne, normalne reakcije na rat, jer je anti-ljudski. Bojimo se, pa donosimo manje-više racionalne odluke. Ali razumijemo da nas ove odluke neće spasiti, jer naša sudbina nije u našim rukama. Što se mene tiče, nisam u mogućnosti da radim mjesec i po dana, jer je nemoguće koncentrisati se u prilikom ovakvih vijesti. Pokušao sam ići u planine, skijati i ne čitati vijesti, ali to je kao ovisnost - ne možeš a da ne gledaš ove događaje, a onda ne možeš spavati noću. Do sada sam svoju porodicu slao ženinoj majci, pa sam mirniji.

Faruk Šehić: Znam da je mnogim Ukrajincima strah od rata zapravo dio svakodnevnice jer je zemlja u tihom ratu od 2014., da li je to baš tako? Koliko je Ukrajince briga ili ih nije briga za novi veliki rat?

Andrij Ljubka: Za osam godina rata naučili smo da živimo kao da rata u našoj zemlji nema. Kada su došli ljudi iz drugih zemalja, bili su iznenađeni da u Kijevu nema osjećaja da se u toj zemlji vodi rat. Slavili smo rođendane i pravili vatromete na svadbama, iako su se svi sjećali ruske prijetnje. To je samo takav psihološki mehanizam raslojavanja; psiha nas odvaja od rata, jer živjeti s tim u glavi svaki dan je pakao. Ali već sredinom januara narod je počeo da brine, a posljednjih nedjelja postalo je nepodnošljivo, svi pričaju samo o ratu. Rusija će uvijek biti opasnost za nas, pa je jedina šansa da preživimo da živimo kao što živi Izrael, kada je vojska u svakom trenutku spremna da odbije napad.

 

Andrij Ljubka - undefined

Foto: Privatni album: Andrij Ljubka

 

Putin želi obnoviti SSSR

Faruk Šehić: Kako je biti i osjećati se Ukrajincem kada znaš da sve što postoji može nestati za nekoliko dana (jednom si mi rekao, putem Messengera, kako je cilj Rusije da u potpunosti pokori Ukrajinu)? Čak i cijela zemlja može nestati, da li je to tačno?

Andrij Ljubka: Ovo može izgledati nerealno, ali istorija nas uči nečem drugom. Ukrajina kao nezavisna država postoji samo 30 godina, a prije toga je bila okupirana 350 godina i podijeljena od strane raznih susjednih država. Dakle, sve je moguće, iako stručnjaci kažu da Putin nikada neće težiti da osvoji zapadnu Ukrajinu, zanimaju ga samo istok i jug, kao i Kijev jer je simbol osvajanja Ukrajine. Putin je veoma star čovjek koji živi u prošlosti; želi da obnovi Sovjetski Savez, samo ovaj put bez komunizma. Ovo je sada njegov životni cilj, a mi smo na njegovom putu.

Putinova odluka nije ništa novo, jer je i prije toga bilo tako da je Rusija priznavala i podržavala ove kvazirepublike. Danas samo imamo dokument kojim Rusija pravno pokazuje da ne poštuje i krši sporazume iz Minska. 

Glavno pitanje je šta će biti naredni Putinov korak?Putin sve pipa, sve proba. U narednim danima on će gledati na reakcije Zapada, ako ona bude impotentna on će ići dalje mic po mic. Njegova taktika je da zastraši Ukrajinu mogućim napadom na Kijev, bombardovanjem velikih gradova, a na terenu mu je cilj Donbas. Onda će ljudi reći da je to olakšanje jer su se plašili većeg užasa i sveobuhvatnog rata; Putin će se zadovoljiti Donbasom (to je njegova igra) – time dobija što je htio, uz vjerovatno male sankcije Zapada.

Faruk Šehić: Da li se uopšte i osjećaš Ukrajincem, barem u onom nekom elementarnom nivou, kao pripadnik zemlje koju nisi birao, jer se rođenje ne može birati?

Andrij Ljubka: Da, osjećam se Ukrajincem, iako moja porodica nije bila baš patriotska. Ali ja pripadam drugoj generaciji, rođen sam u Sovjetskom Savezu, ali sam odrastao i formirao se u nezavisnoj Ukrajini, ovo je moja domovina. Inače, u Ukrajini postoji jasan trend: što je osoba mlađa i obrazovanija, to je više protiv Rusije.

Podjela više nije toliko geografska koliko je generacijska. I mora se priznati da je upravo Putin učinio najviše za ujedinjenje Ukrajine i širenje patriotskih osjećaja. Rat nas je ujedinio i pokazao da smo potpuno drugačiji narod, da ne želimo da živimo sa Rusijom, da nam se ne sviđa njihov način života, njihov životni standard.Rusiju možete voljeti samo na daljinu, ako imate zajedničku granicu sa njom, to je stalna opasnost i smrtna prijetnja. Ovo je pouka ovog rata za sve Ukrajince.

Ukrajina i Bosna 

Faruk Šehić: Imam predstavu Ukrajine kao jedne ogromne, zelene zemlje, čija priroda je kao iz sovjetskih/ukrajinskih romana, pomalo je bajkovito doživljavam, i volio bih je upoznati, davno i prije ovog rata sa Rusijom. Kako je ti opisuješ? Kad je tvoj kraj, Užgorod, najljepši, u proljeće ili ljeto?

Andrij Ljubka: Ukrajina je veoma velika i raznolika zemlja. Na primjer, iz mog grada je bliže doći do Amsterdama nego do Donbasa. Imamo visoke planine, tu je more, ima stepa i beskrajnih polja, ima rijeka i jezera, postoji pet gradova u kojima živi više od milion ljudi i ukupno 42 miliona Ukrajinaca. 

Veoma smo različiti. Imamo razičitu kuhinju, imamo pravoslavce i grkokatolike, govorimo dva jezika. U svojim knjigama također pišem da u pogledu raznolikosti postoje samo dvije zemlje u Evropi koje su jednako multikulturalne: Bosna i Švicarska. Pozvao bih vas u moj grad krajem aprila, jer tada cvjetaju sakure (japanska trešnja) i svi trotoari su prekriveni ružičastim laticama.

Rat je nemoguće izbjeći

Faruk Šehić: U jednom intervjuu si rekao kako naveče kada se probudiš i dohvatiš mobitel da čitaš vijesti te prvo što očekuješ je da vidiš vijest da je rat počeo. Isto si rekao da je priča o ratu sveprisutna. Može li se rat izbjeći? Šta će se desiti ukoliko Rusija zaista izvede napad masovnih razmjera? Mislim, šta će se desiti sa zemljom i ljudima?

Andrij Ljubka: Mislim da će sada, nakon što je Putin priznao Donbas, početi „mali“ rat. Zato što su Putinovi zvaničnici na sastanku u Kremlju rekli da priznaju nezavisnost cijelog Donbasa, a ne samo dijelova koje je okupirala Rusija. Ukrajina trenutno kontrolira oko 30 posto Donbasa, u formatu regija koje su prije rata bile dio Ukrajine. To znači da Rusija može krenuti da „oslobodi“ ostatak Donbasa od Ukrajine. A kada Ukrajina uzvrati, Moskva će objaviti veliki rat. Mislim da je nemoguće izbjeći rat - pitanje je samo njegova veličina.

Faruk Šehić: Gdje je u svom ovom vojno-političkom metežu, «iscrtavanju» novih granica    sudbina običnog čovjeka? Govorimo o mogućem masovnom premještanju stanovništva, velikom valu izbjeglica. Šta će se desiti sa ljudskim emocijama?

Andrij Ljubka: Nema razmišljanja o ljudima. Oni su u ovoj situaciji samo moneta, element igre. Ispada da oni koje Putin želi da “zaštiti” najviše pate jer gube sve. Okupirani Donbas se pretvorio u jamu u kojoj vlada kriminalni svijet, a ljudi nemaju perspektivu, jer ni njihova dokumenta niko u svijetu ne priznaje. Tamo je sada nemoguće čak ni stan prodati, jer će to i dalje biti pravno nepriznat čin. 

Rusija maše oružjem upravo u blizini onih regiona Ukrajine u kojima žive ruski govornici i upravo su oni ti koji su trenutno pod najvećom prijetnjom. Nakon 2014. godine imali smo milion i po domaćih izbjeglica. To su ljudi koji su izgubili sve, preselili se u nove gradove bez ičega. Ali u trenutku opasnosti za osobu ništa nije važno - ni stan, ni imovina, ni dokumenti. Čovjek bježi kao zvijer da spasi život.

 

Andrij Ljubka - undefined

Foto: Privatni album: Andrij Ljubka

 

Ne želim pobjeći iz svoje zemlje

Faruk Šehić: U slučaju rata koji je tvoj izbor? Znam da imaš porodicu i malo dijete. Kako bi se postavio u slučaju rata, otići ili ostati u svojoj zemlji? (Iz vlastitog iskustva znam da je taj izbor uvijek lične prirode i da nema pogrešnih izbora.)

Andrij Ljubka: Reći ću vam iskreno: ne znam. Jer jedno je misliti prije rata, a sasvim drugo kada se počne pucati. Ne želim da se borim, ne želim da umrem i ubijam. Ali isto ne želim da pobjegnem iz svoje zemlje. Studirao sam u Poljskoj, u Varšavi, i živio u inostranstvu tri godine. Ali sam se vratio živjeti u Ukrajinu 2014. godine, kada je počeo rat. Dakle, ne vidim razloga da razmišljam o emigraciji. Ali ne isključujem u potpunosti ovu mogućnost.

Faruk Šehić: Sjećam se i jednog tvog teksta gdje si rekao da je tebi lako misliti dobro o naprimjer Srbiji, ili nekoj drugoj zemlji iz prostog razloga, jer tvoja zemlja ne graniči sa njom. Djeluje kao ljubav na daljinu?

Andrij Ljubka: Sa Srbijom je paradoks, jer volim ovu zemlju i srpsku kulturu, ali generalno je to antiukrajinska država. Srbi mogu da vole Rusiju jer žive daleko od nje. Ali imam pitanje: zašto Srbi masovno ne emigriraju u Rusiju? Zašto idu u Evropu? Zašto svi vole Rusiju, a niko ne kupuje ruski kompjuter, ruski smartfon? 

Odgovor je jednostavan: zato što Rusija ništa ne proizvodi, ona je zaostala država. Rusi žive gore u zabačenim područjima, daleko od Moskve, nego ljudi u bivšoj Jugoslaviji. Bolji su vam putevi i bolnice, možete putovati svijetom sa svojima pasošima, ali ne i sa ruskim. Rusija je jaka i agresivna, ali nije lijepa, nije privlačna!

Faruk Šehić: Karbid je roman o tranziciji u ukrajinskom društvu devedesetih godina prošlog vijeka, kakva je recepcija romana u Ukrajini bila, da li si imao problema zbog satirične naravi knjige gdje se ideje nacije i domovine ne pojavljuju baš u afirmativnom kontekstu?

Andrij Ljubka: Ovo je roman-longseller i još uvijek zauzima prvo mjesto po prodaji od svih mojih knjiga. Iako je objavljen prije 7 godina. Odnosno, čitaoci ga vole, jedno od najboljih pozorišta u Kijevu je po njemu postavilo predstavu, postoji scenario za film. Ali bilo je i dosta kritika, jer su napisali da ovaj roman ismijava sliku ukrajinskog patriote. Smatram da pisac treba da kaže istinu svom narodu. A ako ismijava njegove mane, onda je ovaj smijeh terapeutski. Moramo da sagledamo sebe sa strane, da vidimo svoje nedostatke, prepoznamo ih, da ih pobijedimo.

Ja sam pisac dunavskog sliva

Faruk Šehić: Ja se trudim biti kosmopolitski pisac, želim se svugdje osjećati dobro, ali ne po svaku cijenu (neću valjda lažirati vlastite emocije, ako se negdje loše osjećam to ću i reći i napisati), kako se ti osjećaš kao pisac? Gdje vidiš svoju identitetsku pripadnost? Ukrajinski, evropski, svjetski, istočnoevropski pisac?

Andrij Ljubka: Prvo, ja sam ukrajinski pisac jer pišem na ukrajinskom. Drugo, ja sam srednjoevropski, a ne istočnoevropski pisac. Jer hiljadu godina moj kraj je bio dio Mađarske, a potom Austrougarske, odnosno klasična je srednja Evropa. Blizak mi je srednjoevropski humor, obožavam Švejka, otprilike sam tako i ja doživljavao svijet. Možda zato što je moja regija bila dio Čehoslovačke između Prvog i Drugog svjetskog rata, pola mog grada su izgradili Česi. Ali u isto vrijeme sam pomalo Balkanac, jer ja prevodim sa vaših jezika. Mada, da upotrebim metaforu vode, ja sam pisac dunavskog sliva.

Faruk Šehić: Znam da si i ribolovac, imaš li vremena za ribolov u ovim čudnim i nepredvidivim vremenima? Na kojim rijekama hvataš ribu? Koja ti je omiljena tehnika ribolova i koje ribe najviše voliš da loviš?

Andrij Ljubka: Pecanje je hobi mog djetinjstva. Ovo je lekcija koja mi daje mir i vremena za razmišljanje. Naučio sam da pecam na rijeci Tisi, a sada više pecam na rijeci Už ili okolnim jezerima. Imamo planinski kraj, tako da nema puno vode, skoro da nema gdje da se spusti čamac u vodu, pa hvatam sa obale. Volim loviti ribe predatore varalicama, ali moj raj su plovak i jezero; mjesto gdje sjedim u tišini i izmišljam zaplete svojih knjiga.

Faruk Šehić: Tvoj stil pisanja je prirodan i duhovit, pripovjedanje ti je tečno i neusiljeno, počesto naletim na poetske rečenice kojima se vraćam (zastanem na njima i uživam u ljepoti stilske figure) kao u prvoj priči iz knjige priča Soba za tugu. Ko su tvoji literarni uzori, ako ih uopšte i imaš?

Andrij Ljubka: Sve moje knjige su veoma različite. Nisam zainteresovan da pišem iste knjige. Zato je Soba za tugu vrlo mirna, melanholična knjiga o usamljenosti, Karbid je smiješni kriminalistički roman, a najnoviji roman je skandalozna porno priča o pijanom pjesniku. A sljedeća knjiga biće istorijski roman o čovjeku koji je promijenio veru i uticao na istoriju Balkana (ovo je Mihail Čajkovski, zvani Sadik paša). Moj omiljeni pjesnik je Ovidije. Prozaisti - Milan Kundera, Josef Roth, Ivo Andrić, ali i Charles Bukowski. Volim raznolikost.

Коментарі:

Всі права захищено 2012 © lyubka.net.ua